Antoine de Saint-Exupéry
Mali Princ
LÉONU WERTHU
Molim djecu da mi oproste što sam ovu knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to ozbiljnu ispriku: taj odrasli je najbolji prijatelj kojega imam na svijetu. Imam i drugu ispriku: taj odrasli sve razumije, čak i knjige za djecu. Imam i treću ispriku: taj odrasli živi u Francuskoj, gdje pokatkad pati od gladi i hladnoce. I te kako mu treba prijateljske utjehe. Ako sve te isprike nisu dovoljne, rado ću ovu knjigu posvetiti djetetu koje je nekad bio taj odrasli čovjek. Svi su odrasli jednom bili djeca. (Ali se malobrojni toga sjećaju.) Ispravljam, dakle, svoju posvetu:
LÉONU WERTHU
kad je bio mali dječak
Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u knjizi o prašumi naslovljenoj Istinite priče. Slika je prikazivala zmijskoga cara kako guta zvjerku. Evo primjerka toga crteža.
U knjizi je pisalo: »Zmijski car proguta cijeli plijen u jednom zalogaju, ne žvačući ga. Nakon toga se ne može ni maknuti, pa odspava šest mjeseci dok ga ne probavi.«
Otada sam mnogo razmišljao o pustolovinama u prašumi, pa sam i ja drvenom bojicom uspio narisati svoj prvi crtež. Moj crtež broj 1. Izgledao je ovako:
Pokazivao sam svoje remek-djelo odraslima i pitao ih plaše li se moga crteža.
Odgovarali su mi: »Zar da se plašimo šešira?«
Moj crtež nije prikazivao šešir. Prikazivao je zmijskoga cara kako guta slona. Zatim sam nacrtao zmijskoga cara iznutra, ne bi li odrasli bolje shvatili. Njima sve uvijek treba tumačiti. Moj crtež broj 2 izgledao je ovako:
Odrasli su mi savjetovali da se okanim crtanja zmijskoga cara izvana ili iznutra, te da se radije posvetim zemljopisu, povijesti, računu i gramatici. Tako sam, eto, u šestoj godini napustio divno slikarsko zvanje. Obeshrabrio me neuspjeh mojih crteža broj 1 i broj 2. Odrasli nikad ništa ne razumiju sami, a djecu zamara što im sve vazda moraju ponovno tumačiti.
Morao sam, dakle, odabrati drugo zanimanje, pa sam naučio upravljati avionom. Letio sam po cijelome svijetu. Zemljopis mi je, istini za volju, bio od velike koristi. Znao sam na prvi pogled razlikovati Kinu od Arizone. A to je i te kako korisno ako noću zalutaš.
Tako sam u životu upoznao mnoge ozbiljne ljude. Dugo sam živio među odraslima. Vidio sam ih posve izbliza. To nije bitno popravilo moje mišljenje o njima.
Kada bih među njima sreo nekoga tko bi mi se učinio malo bistrijim, iskušavao bih ga svojim crtežom broj 1 što sam ga uvijek nosio uza se. Htio sam znati da li ga zaista razumije. Ali on bi mi uvijek odgovarao: »To je šešir.« Ja mu tada nisam pričao ni o zmijskome caru, ni o prašumi, ni o zvijezdama. Spuštao sam se na njegovu razinu. Pričao sam mu o bridžu, o golfu, politici ili o kravatama. A odrasli je bio presretan što je upoznao tako razborita čovjeka.
Tako sam živio sâm, bez ikoga s kime bih mogao iskreno porazgovoriti, sve dok prije šest godina nisam doživio kvar u pustinji Sahari. Nešto mi je bilo puklo u motoru. A kako uza se nisam imao ni mehaničara ni putnika, pokušao sam samcat obaviti taj teški popravak. To je za mene bilo pitanje života ili smrti. Imao sam pitke vode za nepunih osam dana.
Prve večeri zaspao sam na pijesku, tisuću milja daleko od naseljenih krajeva. Bio sam mnogo osamljeniji od brodolomca na splavi usred oceana. Stoga možete zamisliti kako sam se iznenadio kad me u zoru probudio neobičan glasić. Rekao je:
- Molim vas... nacrtaj mi ovcu!
- A!
- Nacrtaj mi ovcu...
Skočio sam na noge kao gromom ošinut. Dobro sam protrljao oči. Dobro pogledao. I vidio posve neobična dječarca koji me ozbiljno promatrao. Ovo je najzorniji njegov portret što sam ga kasnije uspio narisati. Ali moj crtež nije, dakako, ni približno zanosan kao njegov uzor.
Nisam ja tome kriv. Odrasli su me već u šestoj godini odbili od slikarskog zvanja, pa nisam naučio crtati ništa drugo nego zmijskoga cara iznutra i zmijskoga cara izvana.
Promatrao sam, dakle, to priviđenje očima širom otvorenim od iznenađenja. Ne zaboravite da sam bio tisuću milja daleko od naseljenih krajeva. A činilo mi se da moj dječačić nije ni zalutao, ni mrtav umoran, ni mrtav gladan, ni mrtav žedan, ni nasmrt preplašen. Ni po čemu nije nalikovao na dijete izgubljeno usred pustinje, tisuću milja od naseljenhi krajeva. Kad sam se najzad pribrao, zapitao sam ga:
- Ali... što ti ovdje radiš?
A on mi tada ponovi, tiho, tiho, kao da hoće reći nešto vrlo ozbiljno:
- Molim vas... nacrtaj mi ovcu...
Kada vas neka zagonetka odveć duboko dirne, ne usuđujete joj se proturječiti. Ma kako mi se sve to činilo besmislenim, tisuću milja od naseljenih krajeva i u smrtnoj pogibelji, izvadih iz džepa list papira i nalivpero. No tada se sjetih da sam najviše učio zemljopis, povijest, račun i gramatiku, pa rekoh dječačiću (malo zlovoljno) da ne znam crtati. On mi uzvrati:
- Nije važno. Nacrtaj mi ovcu.
Kako nikad dotada nisam bio nacrtao ovcu, načrčkah mu ponovno jedan od onih dvaju crteža što sam ih jedino umio narisati. Onaj sa zmijskim carom izvana. I zaprepastih se čuvši dječakov odgovor:
- Ne! Ne! Ne ću ja slona u zmijskom caru. Zmijski car je strašno opasan, a slon je glomazan. U mene je sve tako maleno, Meni treba ovca. Nacrtaj mi ovcu.
Nacrtao sam je. On je pažljivo promotri i reče:
- Ne! Ta je već jako bolesna. Nacrtaj drugu.
Nacrtao sam je.
Moj se prijatelj ljupko nasmiješi, praštajući mi:
- E, vidiš... to nije ovca, to je ovan. Ima rogove...
Još jednom prepravih crtež.
No on ga odbije, kao i prethodne:
- Ova je prestara. Ja hoću ovcu koja će dugo živjeti.
Budući da više nisam imao strpljenja, a žurilo mi se da počnem rastavljati motor, nadrljao sam ovaj crtež.
I dobacio:
- Evo, ovo je kutija. Ovca koju si htio je unutra.
Zaprepastio sam se kad sam vidio kako se lice moga mladoga suca ozarilo:
- To je upravo ono što sam želio! Misliš li da će joj trebati puno trave?
- Zašto?
- Zato što u mene nema puno mjesta...
- To će joj sigurno biti dovoljno. Dao sam ti sasvim malu ovcu.
On sagne glavu nad crtež:
- Nije baš tako malena... Gle! Zaspala je...
I tako sam upoznao maloga princa.
Dugo mi je trebalo da shvatim odakle je došao. Mali princ, koji mi je postavljao tolika pitanja, kao da nikad nije čuo moja. Tek su mi njegove slučajno izgovorene riječi malo-pomalo sve razotkrile. Kada je, na primjer, prvi put ugledao moj avion (ne ću crtati avion, to mi je preteško), upitao me:
- Kakva je ovo stvar?
- Nije to stvar. To leti. To je avion. To je moj avion.
I bio sam ponosan što to sam mu rekao da letim. Tada on uzvikne:
- Što!? Ti si pao s neba!
- Da - skromno rekoh.
- O! Baš čudno...
I mali princ prasne u razdragan smijeh, što mene veoma razljuti. Želim da se moje nevolje shvaćaju ozbiljno. Zatim doda:
- Znači da i ti dolaziš s neba! S kojega si ti planeta?
U tajanstvu njegove nazočnosti naslutih tada tračak odgonetke, pa ga zaskočih pitanjem:
- Ti, znači, dolaziš s nekoga drugog planeta?
No on mi ne odgovori. Blago je kimao glavom, netremice gledajući moj avion:
- Da, zaista, u ovome nisi mogao doći izdaleka...
I utone u sanjarenje što dugo potraja. A zatim izvali iz džepa moju ovcu i zagleda se u svoje blago.
Možete zamisliti kakvu je radoznalost u meni pobudilo to polupriznanje o »drugim planetima«. Stoga se potrudih doznati što više o njemu:
- Odakle dolaziš, maleni moj? Gdje je to »u tebe«? Kamo želiš odnijeti moju ovcu?
Odgovorio mi je nakon šutljiva razmišljanja:
- Dobro je što će joj kutija koju si mi dao noću služiti kao kuća.
- Svakako. A ako budeš dobar, dat ću ti i konopac da je danju privežeš. I kolac.
Taj prijedlog kao da je zgranuo malog princa:
- Da je privežem? Smiješno!
- Ali ako je ne vežeš, odlutat će ti, izgubit će se...
Moj prijatelj ponovno prasne u smijeh:
- Tȁ kamo bi krenula?
- Bilo kamo. Ravno... preda se...
Tada mali princ ozbiljno dobaci:
- To ne bi bilo strašno, u mene je ionako sve vrlo blizu!
I pomalo sjetno doda:
- Kreneš li ravno... ne ćeš daleko stići...
Tako sam doznao i drugu vrlo važnu stvar: da je njegov rodni planet tek malo veći od obične kuće!
Tome se nisam osobito začudio. Dobro sam znao da osim velikih planeta kao što su Zemlja, Jupiter, Mars, Venera, kojima su ljudi nadjenuli imena, postoje stotine drugih koji su kadšto tako maleni da ih i teleskopom jedva vidimo. Kad astronom otkrije takav planet, on mu umjesto imena nadjene broj.
Nazove ga, recimo, »asteroid 3251«.
Imam ozbiljnih razloga vjerovati da je planet maloga princa bio asteroid B 612. Teleskopom ga je zamijetio, i to samo jedanput, 1909. godine, neki turski zvjezdoznanac.
Zatim je na međunarodnom kongresu zvjezdoznanaca priredio svečani prikaz svoga otkrića. No nitko mu nije vjerovao, zbog njegove nošnje. Takvi su odrasli.
Na svu sreću za dobar glas asteroida B 612, jedan je turski samodržac, pod prijetnjom smrtne kazne, nametnuo svome narodu europski način odijevanja. Zvjezdoznanac je ponovio svoj prikaz 1920. godine, u vrlo otmjenu odijelu. I tada su se svi s njime složili.
Ispričao sam vam te pojedinosti o asteroidu B 612 i povjerio vam njegov broj zbog odraslih osoba. Odrasli vole brojke. Kad im pričate o svom novom prijatelju, nikad vas ne će pitati o onome što je bitno. Nikada vas ne će zapitati: »Kakva mu je boja glasa? Koje igre najviše voli? Skuplja li leptire?« Pitat će vas: »Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko teži? Koliko mu otac zarađuje? « I tek tada će povjerovati da su ga upoznali. Ako odraslima kažete: »Vidio sam lijepu kuću od ružičaste opeke s geranijima na prozorima i golubovima na krovu... «, oni ne će moći zamisliti takvu kuću. Njima valja reći: »Vidio sam kuću od sto tisuća franaka. « Tada će uzviknuti: »Kako je lijepa! «
Ako im, recimo, kažete: »Dokaz da je mali princ postojao jest što je bio divan, što se smijao i što je želio ovcu. Kada želiš ovcu, to je dokaz da postojiš«, oni će slegnuti ramenima i smatrat će vas djetetom!
Ali ako im kažete: »Planet s kojega je došao mali princ je asteroid B 612«, bit će zadovoljni i ne će vam više dosađivati pitanjima. Takvi su oni. Ne treba se stoga na njih ljutiti. Djeca moraju praštati odraslima.
Ali mi koji razumijemo život, mi, dakako, ne marimo za brojke! Volio bih da sam mogao započeti ovu priču kao što počinju bajke. Volio bih da sam mogao kazati:
»Bijaše jednom jedan mali princ i živio na planetu tek malo većem od njega, a trebao mu je prijatelj.. «
Onima koji razumiju život to bi se činilo mnogo istinitijim.
Ne bi mi, zapravo, bilo po volji kad biste olako čitali moju knjigu. Ja ove uspomene pričam s velikom tugom. Prošlo je već šest godina otkad me napustio moj prijatelj zajedno sa svojom ovcom.
Ako ga ovdje pokušavam opisati, to je zato da ga ne zaboravim. Žalosno je zaboraviti prijatelja. Prijatelja nema baš svatko. I ja bih mogao početi nalikovati na odrasle, koje zanimaju samo brojke. Eto zašto sam kupio kutiju s bojicama i olovkama. Nije se lako vratiti crtanju u mojim godinama, osobito zato što nikad nisam ni pokušao nacrtati nešto drugo osim zmijskoga cara iznutra i izvana, a i to kad mi je bilo šest godina! Naravno da nastojim postići najveću moguću sličnost. Ipak, nisam posve siguran da mi to polazi za rukom. Jedan crtež mi uspije, a drugi opet ni na što ne nalikuje. Prevarim se malo i u mjerama. Na jednoj slici mali princ je prevelik. Na drugoj je premalen. Kolebam se i oko boje njegova odijela. Onda nagađam, malo ovako, malo onako, kako ispadne. Zabunim se, uostalom, i u važnijim pojedinostima. Ali to mi ne smijete zamjeriti. Moj prijatelj nikada ništa nije tumačio. Možda je mislio da sam mu sličan. No ja, nažalost, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo nalik na odrasle. Mora biti da sam ostario.
Svakog bih dana doznao nešto novo o planetu, o odlasku, o putovanju. Sve je izlazilo na vidjelo postupno, prilikom slučajnih razmišljanja. Tako sam trećega dana čuo uzbudljivu priču o baobabima.
I tada je to bilo zahvaljujući ovci, jer me mali princ, obuzet velikom dvojbom, iznebuha zapita:
- Istina je, zar ne, da ovce jedu grmlje?
- Da, istina je.
- O! To mi je drago.
Nisam shvaćao zašto je toliko važno što ovce jedu grmlje. Ali mali princ doda:
- Znači da jedu i baobabe?
Napomenuo sam malom princu da baobabi nisu grmlje nego drveće visoko kao crkva, te da ni cijelo krdo slonova ne bi izislo na kraj s jednim jedinim baobabom.
Pomisao na krdo slonova nasmija malog princa:
- Valjalo bi ih naslagati jednoga na drugi...
Ali tada mudro napomene:
- Prije nego što narastu i baobabi su maleni.
- Točno! Ali zašto hoćeš da ovce jedu male baobabe?
On mi odgovori: »Pa što me uopće pitaš!?« kao da je očigledno o čemu je riječ. Morao sam dobrano napregnuti mozak kako bih razriješio tu zagonetku.
Na planetu maloga princa, naime, kao i na svim planetima, bilo je dobroćudna i zloćudna bilja. Prema tome, i korisnoga sjemenja dobroćudnog bilja i opasnoga sjemenja zloćudnog korova. No sjeme je nevidljivo. Ono spava u skrovitim njedrima zemlje sve dok nekom zrncu ne padne na um da se probudi.
Tada se ono protegne i - stidljivo u prvi mah izbaci prema suncu čarobnu, malenu, bezazlenu mladicu. Ako je riječ o mladici rotkvice ili ruže, možemo je mirne duše pustiti da raste. Ali ako je posrijedi korov, treba ga iščupati odmah, čim ga prepoznamo. Na planetu malog princa bilo je, znači, strašnog sjemenja... sjemenja baobaba. Tlo planeta bilo je zaraženo njime. A ako baobab ne iščupamo navrijeme, nikad ga se više ne ćemo otarasiti. Prekrije cijeli planet. Probije ga korijenjem. Ako je pak planet premalen, baobaba ima previše, naprosto se rasprsne.
»To je pitanje reda«, govorio mi je kasnije mali princ. »Kad završiš jutarnje uljepšavanje, moraš pomno urediti i svoj planet. Moraš se natjerati na redovito čupanje baobaba, čim ih počneš razlikovati od ružinih grmova kojima su vrlo slični dok su još sasvim mladi. To je strašno dosadan, ali lagan posao. «
Jednog mi dana savjetova da pokušam narisati lijep crtež, ne bih li to i djeci moje Zemlje utuvio u glavu. »Budu li jednom putovali«, reče mi, »moglo bi im koristiti. Katkad nije zgorega odgoditi posao za kasnije. Ali kad je riječ o baobabima, to je uvijek pogubno. Upoznao sam planet na kojemu živi lijenčina. Bio je zanemario tri mladice... «
Narisao sam taj planet po naputku malog princa. Ja uistinu ne volim propovijedati. Ali ljudi su toliko neupućeni u opasnost od baobaba, a oni koji zalutaju na neki asteroid izlažu se tako velikoj opasnosti da ovaj put iznimno odstupam od uobičajene suzdržanosti. Kažem: »Djeco! Čuvajte se baobaba! « Dugo sam radio na tom crtežu, jer sam htio skrenuti prijateljima pozornost na pogibelj, što i njima i meni već odavno lebdi nad glavom, a da toga i nismo svjesni. Pouka koju sam im dao isplatila se. Možda ćete se upitati: zašto u ovoj knjizi nema i drugih, jednako krasnih crteža kao što je crtež baobaba? Odgovor je vrlo jednostavan: pokušavao sam ih narisati, ali mi to nije polazilo za rukom. Dok sam crtao baobabe, vodio me osjećaj neizbježne opasnosti.
Ah, mali prinče, tako sam, malo-pomalo, pronicao u tvoj malen, turoban život. Jedina tvoja razonoda dugo je bila tek ljepota sunčevih zalazaka! Tu sam novu potankost doznao ujutro četvrtoga dana, kada si mi rekao:
- Volim zalaske sunca. Hajdemo pogledati sunčev zalazak...
- Ali moramo pričekati...
- Pričekati što?
- Da sunce počne zalaziti!
U prvi si se mah zaprepastio, a zatim se sam sebi nasmijao. I rekao mi:
- Još mislim da sam kod kuće!
I zbilja, kad je u Sjedinjenim Američkim Državama podne, u Francuskoj, to svatko znade, sunce zalazi. Bilo bi dovoljno na trenutak skoknuti u Francusku i pogledati zalazak sunca.
Francuska je, nažalost, vrlo daleko. A tebi je, na tvojemu sićušnom planetu bilo dovoljno pomaknuti stolac za nekoliko koraka. I promatrao si suton kada si god zaželio...
- Jednoga sam dana četrdeset tri puta gledao sunce na zalazu...
A malo kasnije si dodao:
- Znaš... kad si toliko tužan, voliš sunčeve zalaske...
- Zar si toga dana s četrdeset tri zalaska uistinu bio toliko tužan?
No mali princ ne odgovori.
Petoga dana, opet zahvaljujući ovci, otkrio sam tajnu o životu malog princa. Iznebuha, bez uvoda, zaskočio me pitanjem o kojemu je, čini se, dugo šutke razmišljao.
- Ako jede grmlje, ovca valjda jede i cvijeće?
- Ovca jede sve na što naiđe.
- Čak i cvijeće s trnjem?
- Da, čak i cvijeće s trnjem.
- Čemu onda služi trnje?
Nisam znao. Bio sam previše obuzet odvrtanjem zaglavljenoga vijka u motoru. Brinulo me što mi se kvar počeo činiti vrlo ozbiljnim, a zbog pitke vode, koje je bilo sve manje, hvatao me strah od najgorega.
- Čemu služi trnje?
Mali princ nikada nije odustajao od jednom postavljenoga pitanja. Srdio me onaj vijak, pa sam mu, ne misleći, odvratio:
- Trnje ničemu ne služi, ono je čista pakost cvijeća!
- Oh!
Nakon kraće šutnje gotovo mi jetko dobaci:
- Ne vjerujem ti! Cvijeće je slabo. Bezazleno. Brani se kako može. Umišlja da je strašno sa svojim trnjem...
Nisam mu odgovorio. U tom trenutku sam u sebi razmišljao: »Bude li se ovaj vijak i dalje opirao, izbit ću ga udarcem čekića.« Mali princ me ponovno omete u razmišljanju:
- I ti zbilja misliš da cvijeće...
- Ma ne! Ne! Ništa ja ne mislim! Odgovorio sam ti i ne misleći. Ja se, vidiš, bavim ozbiljnim poslom!
Zaprepašteno me pogleda.
- Ozbiljnim poslom!
Gledao je kako se, s čekićem u ruci i prstima crnim od kolomasti, naginjem nad predmet koji mu se činio vrlo ružnim.
- Sada govoriš kao odrasli!
To me malo postidi. Ali on nemilosrdno doda:
- Ti sve miješaš... sve brkaš!
Zbilja se razljutio. Tresao je na vjetru svoju zlatnu kosu:
- Upoznao sam planet na kojemu živi gospodin Crvenko.Taj nikad nije pomirisao cvijeta. Nikad nije pogledao zvijezdu. Nikoga nikad nije volio. Nikad se nije bavio ničim osim zbrajanjem. I cijeli dan ponavlja kao ti: »Ja sam ozbiljan čovjek! Ja sam ozbiljan čovjek! « i pritom se nadima od ponosa. Ali to nije čovjek, to je gljiva!
- Što?
- Gljiva!
Mali princ sad bijaše blijed od bijesa.
- Cvijeće već milijunima godina stvara trnje. Ovce već milijunima godina jedu cvijeće. I zar nije ozbiljno što želim znati zašto se cvijeće toliko muči stvarajući trnje koje ama baš ničemu ne služi? Nije li važan taj rat ovaca i cvijeća? Nije li ozbiljniji i važniji od zbrajanja onog debeloga crvenoga gospodina? Pa ako ja poznajem jedan cvijet, jedinstven na svijetu, cvijet kakva nema nigdje osim na mojemu planetu, a obična ga ovčica može pobrstiti u tren oka, jednog jutra, i ne znajući što radi, zar to nije važno!?
On pocrveni, pa nastavi:
- Ako netko voli cvijet koji je jedinstveni primjerak svoje vrste među milijunima i milijunima zvijezda, dostajat će da ih pogleda pa da bude sretan. Reći će sam sebi: »Moj je cvijet tamo negdje... « Ali ako ovca pojede cvijet, učinit će mu se da su se najednom ugasile sve zvijezde! Tȁ zar to nije važno?
Nije više mogao izustiti ni riječi. Odjednom je briznuo u plač. Bila se spustila noć. Ostavio sam alat. Nije mi više bilo ni do čekića, ni do vijka, ni do žeđi, ni do smrti. Na jednoj zvijezdi, na jednome planetu, mojemu planetu na Zemlji, živio je mali princ kojega je trebalo utješiti! Uzeo sam ga u naručje. Njihao sam ga. Govorio sam mu: »Tvome voljenom cvijetu ne prijeti opasnost... Ovci ću nacrtati brnjicu... A cvijetu ću narisati oklop... Ja... « Nisam baš znao što bih kazao. Osjećao sam koliko sam nespretan. Nisam znao kako mu se približiti, odakle mu prići... Tajanstvena je zemlja suza.
Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planetu maloga princa uvijek je bilo jednostavna cvijeća, ukrašena samo jednim vjenčićem latica, cvijeća što nije zauzimalo mnogo mjesta i nikome nije smetalo. Jednog jutra rascvjetalo bi se u travi, a navečer uvenulo. Ali ovaj je cvijet jednoga dana niknuo iz sjemenke donesene tko zna odakle, a mali je princ sa zanimanjem proučavao tu klicu što nije podsjećala na ostale. Mogla je to biti neka nova vrsta baobaba. Ali stabljika doskora prestade rasti i počne pripremati cvijet. Mali princ, koji je pratio bujanje toga golemog pupoljka, predosjećao je da će iz njega izaći nešto čudesno, ali cvijet nikako da dovrši uljepšavanje u zaklonu svoje zelene odaje. Pomno je birao boje. Polako se odijevao, nizao latice jednu za drugom. Nije htio izići zgužvan kao mak. Želio se pokazati u punom sjaju svoje ljepote. O, da, bila je to prava gizdava ruža. Zato je njezino tajnovito uljepšavanje trajalo danima. Pokazala se jednoga jutra, upravo u trenutku kada se rađalo sunce.
I nakon toliko mukotrpnih priprema, zijevajući je izustila:
- Ah, tek sam se probudila... Oprostite... Još sam sva raščupana...
Mali princ nije mogao obuzdati divljenje:
- Kako ste lijepi!
- Zar ne? - umiljato odvrati ruža. - A rodila sam se u istom trenu kad i sunce...
Mali je princ odmah shvatio da nije odviše skromna, no bila je tako dirljiva.
- Rekla bih da je vrijeme doručku - uskoro doda - budite dobri, mislite na mene.
Mali princ se zbuni, donese poljevač pun svježe vode i posluži ružu.
A ona ga ubrzo počne mučiti svojom pomalo bojažljivom taštinom. Jednog dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, reče malom princu:
- Samo neka dođu tigrovi sa svojim pandžama!
- Na mome planetu nema tigrova - odbrusi mali princ - a osim toga, tigrovi ne jedu travu.
- Nisam ja trava - umilno odvrati ruža.
- Oprostite...
- Ne bojim se tigrova, ali strahujem od propuha.
Nemate li možda kakav zaklon?
»Boji se propuha... to je nezgodno za biljku«, pomisli mali princ. »Ova ruža ima tešku narav... «
- Navečer ćete me staviti pod stakleno zvono. U vas je vrlo hladno. Niste na dobrome mjestu. Tamo odakle ja dolazim...
Ali zašuti. Došla je u obliku sjemenke. Tȁ što je mogla znati o drugim svjetovima!? Posramljena što se dala uloviti u smišljanju tako naivne laži, ona se dva-tri puta nakašlje, ne bi li se mali princ osjetio krivim.
- Gdje je taj zaklon?
- Htio sam poći po njega, ali ste mi vi nešto govorili!
Ona tada nasilu zakašlje ne bi li u malog princa ipak izazvala grižnju savjesti.
Tako je mali princ, usprkos svojoj blagonaklonoj ljubavi, ubrzo posumnjao u ružu. Ozbiljno je uzeo srcu njezine beznačajne riječi i počeo patiti.
»Nisam je smio slušati«, povjerio mi se jednog dana, »nikada ne valja slušati cvijeće. Treba ga gledati i mirisati. Moja je ruža mirisom natapala planet, ali se ja tome nisam znao radovati. Ta priča o pandžama, što me bila toliko razdražila, zapravo me trebala raznježiti...«
Još mi povjerljivo doda:
- Tada ništa nisam shvaćao! Morao sam je suditi po djelima, a ne po riječima. Mirisala je i nadahnjivala me. Nipošto nisam smio pobjeći! Morao sam osjetiti njezinu nježnost skrivenu iza prozirnih lukavosti. Cvijeće je puno proturječnosti! Ali bio sam premlad da bih znao voljeti.
Mislim da je za svoj bijeg iskoristio seobu divjih ptica. Ujutro prije odlaska temeljito je pospremio planet. Uredno je očistio žive vulkane. Imao je dva živa vulkana. To mu je dobro došlo za podgrijavanje doručka. Imao je i jedan ugasli vulkan. Ali... »Nikad se ne zna!« - vazda je govorio, te je i njega uredio. Očistiš li ih kako valja, vulkani gore jednoliko i pravilno, bez provala. Vulkanske provale podsjećaju na požar u dimnjaku. Mi koji živimo na Zemlji premaleni smo, naravno, da bismo sređivali vulkane. Zato nam i zadaju tolike nevolje.
Pomalo sjetno, mali princ iščupa posljednje izdanke baobaba. Mislio je da se nikad više ne će morati vratiti. Svi poznati poslovi činili su mu se toga jutra neizmjerno ugodni. A kad je posljednji put zalio ružu i nakanio je staviti pod zvono, dođe mu da zaplače.
- Zbogom - dobaci ruži.
Ali ona ne odgovori.
- Zbogom - ponovi on.
Ruža se nakašlje, ali to nije bilo zbog prehlade.
- Bila sam glupa - najzad izusti. - Oprosti mi! Nastoj biti sretan.
Iznenadi ga što mu ni za što ne prigovara. Stajao je zbunjen, sa zvonom u ruci. Nije shvaćao tu smirenu uljudnost.
- Pa da, volim te - reče ruža. - Ja sam kriva što to nisi znao. No, nije važno. A i ti si bio glup kao i ja. Nastoj biti sretan... Ostavi to zvono. Ne trebam ga više.
- Ali vjetar...
- Nisam toliko prehlađena... Dobro će mi doći svjež noćni zrak. Ja sam cvijet.
- A životinje...
- Moram otrpjeti dvije-tri gusjenice ako hoću upoznati leptire. Kažu da su prekrasni. Tko će me inače posjećivati? Ti ćeš biti daleko. A velikih se životinja ne bojim. Imam ja svoje pandže.
I ona naivno pokaže svoja četiri trna. Zatim doda:
- Nemoj toliko odugovlačiti, nesnosno je. Odlučio si otići. Pa idi!
Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža...
Obreo se u predjelu asteroida 325, 326, 327, 328, 329 i 330. Poče ih posjećivati ne bi li ondje našao kakav posao i nešto naučio.
Na prvome je živio kralj odjeven u purpur i hermelin. Sjedio je na skromnom, a ipak blistavu prijestolju.
- Gle! Evo podanika - vikne kralj spazivši malog princa.
A mali princ se zapita: »Kako me mogao prepoznati kad me nikad nije vidio?«
Nije znao da je za kraljeve svijet vrlo jednostavan. Svi su im ljudi podanici.
- Priđi bliže da te bolje vidim - obrati mu se kraj, silno ponosan što napokon nekome može biti kralj.
Mali princ potraži očima gdje bi sjeo, ali cijeli planet bijaše prekriven bajnim hermelinskim plaštom. Stoga ostade stajati, a kako je bio umoran, zijevne.
- Dvorska pravila ponašanja ne dopuštaju zijevanje u kraljevoj prisutnosti - napomene vladar. - Zabranjujem ti zijevati.
- Ne mogu se suspregnuti - zbunjeno će mali princ. - Dugo sam putovao, a nisam spavao...
- Onda ti naređujem da zijevaš - prihvati kralj.
- Već godinama nisam nikoga vidio zijevati. Zijevanje je za mene rijetkost. Hajde! Zijevni! To je naredba.
- Sad sam se uplašio... ne mogu više... - zajapuri se mali princ.
- Hm! Hm! - promrsi kralj. - Onda ti... naređujem da malo zijevaš malo...
Mrmljao je nešto, očito uzrujan.
Jer, kralju bijaše silno važno da se poštuje njegova vlast. Nije podnosio neposluh. Bio je to samovladar. Ipak, kako je bio vrlo dobar, davao je razumne naredbe.
»Kada bih naredio«, znao je reći, »kada bih generalu naredio da se pretvori u morsku pticu, a general me ne bi poslušao, ne bi on tome bio kriv. Pravi krivac bio bih ja.«
- Smijem li sjesti? - plašljivo upita mali princ.
- Naređujem ti da sjedneš - uzvrati mu kralj i dostojanstveno pomakne skut hermelinskog plašta.
Mali princ se čudom čudio: planet je bio sićušan. Čime je taj kralj mogao vladati?
- Gospodaru... - izusti - ispričavam se što ću vas pitati...
- Naređujem ti da me pitaš - jedva dočeka kralj.
- Gospodaru... čime vi vladate?
- Svime - jednostavno će kralj.
- Svime?
Kralj suzdržanim pokretom pokaza svoj planet, okolne planete i zvijezde.
- Svim time? - upita mali princ.
- Svim time - prihvati kralj.
Jer bio je ne samo vladar planeta, već i vladar svemira.
- I zvijezde vas slušaju?
- Naravno - uzvrati mu kralj. - Slušaju me bez prigovora. Ne podnosim neposluh.
Tolika moć zadivi malog princa. Kad bi je on imao, mogao bi promatrati ne četrdeset četiri, nego sedamdeset dva ili čak sto, čak dvjesto zalazaka sunca u jednomu jedincatom danu, a da nikad ne pomakne stolac! A kako se bio malo snuždio sjetivši se vlastitoga malenog, napuštenog planeta, usudi se zamoliti kralja za milost:
- Želio bih vidjeti sunčev zalazak... Budite ljubazni... Zapovjedite suncu da zađe...
- Kad bih generalu naredio da kao leptir leprša od cvijeta do cvijeta, ili da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu, i kad general ne bi izvršio dobivenu naredbu, tko bi tome bio kriv, on ili ja?
- Vi - odlučno će mali princ.
- Točno. Od svakoga treba zahtijevati onoliko koliko može dati - suglasi se kralj. - Vlast se temelji u prvom redu na razumu. Narediš li svome narodu da se baci u more, pobunit će se. Ja imam pravo zahtijevati posluh jer su moje naredbe razumne.
- A moj zalazak sunca? - podsjeti ga mali princ, koji nikada nije zaboravljao jednom postavljeno pitanje.
- Imat ćeš svoj zalazak sunca. Zahtijevat ću ga. Ali ću, u skladu s mojim pravilima vladanja, pričekati da uvjeti za to budu povoljni.
- Kada će to biti? - radoznalo će mali princ.
- Hm! Hm! - odgovori mu kralj pogledavši najprije veliki kalendar. - Hm! Hm! To će biti oko... oko... to će biti večeras oko sedam i četrdeset! I vidjet ćes kako će me spremno poslušati.
Mali princ zijevne. Bilo mu je žao što mu se izjalovio sunčev zalazak. A k tomu se već počeo i pomalo dosađivati.
- Nemam ovdje više što raditi - reče on kralju.
- Odlazim!
- Nemoj - hitro će kralj, ponosan što ima barem jednog podanika. - Nemoj ići, imenovat ću te ministrom.
- Ministrom čega?
- Pa... pravosuđa!
- Ali nemam kome suditi!
- Ne zna se - reče mu kralj. - Još nisam obišao cijelo kraljevstvo. Vrlo sam star, nemam mjesta za kočiju, a hodanje me umara.
- Ah! Ali ja sam ga već vidio - dobaci mali princ i nagne se kako bi bacio još jedan pogled na drugu stranu planeta. - Ni dolje nema nikoga...
- Onda ćeš suditi sebi samome - odgovori mu kralj. - To je najteže. Mnogo je teže suditi samome sebi nego drugima. Uspiješ li sebi pravedno suditi, znači da si pravi mudrac.
- Ja sebi mogu suditi bilo gdje. Ne moram za to ovdje živjeti.
- Hm! Hm! - promrmlja kralj. - Mislim da na mome planetu živi negdje neki stari štakor. Čujem ga noću. Mogao bi suditi tom štakoru. S vremena na vrijeme osudit ćeš ga na smrt. Tako će mu život ovisiti o tvojoj pravdi. No ti ćeš ga svaki put pomilovati kako bi ga sačuvao. Jer on je ovdje jedini.
- Ja - odvrati mali princ - ja ne volim osuđivati na smrt, i zaista sam nakanio otići.
- Nemoj - reče mu kralj.
Pripremivši se za put, mali princ ne htjede više žalostiti staroga vladara.
- Ako Vaše Veličanstvo želi da ga smjesta poslušam, neka mi izda neku razumnu naredbu. Neka mi, primjerice, zapovjedi da otputujem za nepunu minutu. Čini mi se da su uvjeti povoljni...
Kako kralj nije odgovorio, mali princ najprije neodlučno zastane, a potom uzdahnuvši krene.
- Imenujem te svojim veleposlanikom - nestrpljivo uzvikne kralj.
Doimao se poput pravog silnika.
»Odrasli su vrlo čudni«, razmišljao je putem mali princ.
Na drugom planetu živio je umišljenko.
- Ah! Ah! Evo mi obožavatelja! - vikne umišljenko izdaleka čim ugleda malog princa.
Jer za umišljene su svi ljudi obožavatelji.
- Dobar dan - reče mali princ. - Imate smiješan šešir.
- Da mogu pozdravljati - uzvrati umišljenko. - Da odzdravim kad mi kliču. Nažalost, ovuda nikada nitko ne prolazi.
- Zar zbilja? - začudi se mali princ ne shvaćajući.
- Zaplješći rukama - ponuka ga tada umišljenko.
Mali princ udari dlanom o dlan. Umišljenko skromno odzdravi podigavši šešir.
»Ovo je zabavnije od posjeta kralju«, pomisli mali princ. I ponovno počne pljeskati.
Umišljenko poče odzdravljati podižući šešir.
Nakon pet minuta takve tjelovježbe maloga princa zamori jednoličnost igre.
- A što treba učiniti da šešir padne? - upita.
Ali umišljenko ga nije čuo. Umišljeni uvijek čuju samo pohvale.
- Zaista mi se diviš? - upita on maloga princa.
- Što znači diviti se?
- Diviti se znači priznati da sam ja najljepši, najbolje odjeven, najbogatiji i najpametniji čovjek na svome planetu.
⁃ Ali ti si sam na svome planetu!
- Priušti mi to zadovoljstvo! Svejedno mi se divi!
- Divim ti se - reče mali princ i lagano slegne ramenima - ali zašto ti je toliko stalo do toga?
I mali princ pobježe.
»Odrasli su zaista vrlo čudni«, razmišljao je putem mali princ.
Na sljedećem planetu živio je pijanac. Taj posjet bio je vrlo kratak, ali je duboko rastužio malog princa.
- Što ti tu radiš? - upita on pijanca kojega zateče kako sjedi šutke pred gomilom praznih i gomilom punih boca.
- Pijem - turobno će pijanac.
- Zašto piješ? - upita ga mali princ.
- Da zaboravim - odvrati pijanac.
- Što da zaboraviš? - zapita mali princ koji ga je već počeo žaliti.
- Da zaboravim ono čega se stidim - prizna pijanac i obori glavu.
- Čega se stidiš? - znatiželjno će mali princ u želji da mu pomogne.
- Stidim se što pijem! - priklopi pijanac i utone u potpunu šutnju.
A mali princ pobježe, zbunjen.
»Odrasli su zaista vrlo, vrlo čudni«, razmišljao je putem mali princ.
Četvrti planet pripadao je poslovnom čovjeku. Taj je bio toliko zauzet da ni glavu nije podignuo kad je stigao mali princ.
- Dobar dan - reče mu on. - Ugasila vam se cigareta.
- Tri i dva je pet. Pet i sedam dvanaest. Dvanaest i tri petnaest. Dobar dan. Petnaest i sedam je dvadeset dva. Dvadeset dva i šest dvadeset osam. Nemam je vremena ponovno zapaliti. Dvadeset šest i pet je trideset i jedan. Uh! To je, znači, pet stotina jedan milijun šest stotina dvadeset dvije tisuće sedam stotina trideset i jedan.
- Pet stotina milijuna čega?
- Ha? Još si tu? Pet stotina i jedan milijun... ne znam više... Imam toliko posla! Ja sam, znaš, ozbiljan čovjek, ne bavim se glupostima! Dva i pet je sedam...
- Pet stotina milijuna čega? - ponovi mali princ koji nikad u životu nije odustajao od pitanja što bi ga jednom postavio.
Poslovni čovjek podigne glavu:
- U ove pedeset i četiri godine, koliko živim na ovome planetu, zasmetali su mi samo tri puta. Prvi put je to bilo prije dvadeset i dvije godine, kad je, tko zna odakle, pao neki hrušt. Toliko je zvrndao da sam četiri puta pogriješio u zbrajanju. Drugi put je to bilo prije jedanaest godina, kad me zgrabila kostobolja. Premalo se krećem. Nemam vremena za šetnju. Ja sam, znaš, ozbiljan čovjek. I evo... sad, treći put! Rekoh, dakle, pet stotina i jedan milijun...
- Milijun čega?
Poslovni čovjek shvati kako uistinu nema nade da će ga ostaviti na miru:
- Milijun onih majušnih predmeta što ih pokatkad vidimo na nebu.
- Mušica?
- Ma ne. Onih svjetlucavih stvarčica o kojima sanjare dangube. Ali ja sam, znaš, ozbiljan čovjek! Nemam vremena za sanjarije.
- Aha! Zvijezda?
- Tako je. Zvijezda.
- I što radiš s pet stotina milijuna zvijezda?
- Petsto i jedan milijun šesto dvadeset dvije tisuće sedamsto trideset i jedan. Ja sam ozbiljan čovjek, znaš, ja sam točan.
- A što radiš s tim zvijezdama?
- Što s njima radim?
- Da.
- Ništa. Posjedujem ih.
- Ti posjeduješ zvijezde?
- Da.
- Ali već sam upoznao kralja koji...
- Kraljevi ništa ne posjeduju. Oni vladaju. To je sasvim drukčije.
- A čemu ti služi što posjeduješ zvijezde?
- To me čini bogatim.
- I što ako si bogat?
- Kupujem nove zvijezde, ako ih tko otkrije.
»Ovaj ovdje«, reče u sebi mali princ, »rasuđuje pomalo kao onaj moj pijanac.«
Uputi mu, međutim, još nekoliko pitanja:
- Kako netko može posjedovati zvijezde?
- A čije su one? - odbrusi poslovni čovjek.
- Ne znam. Ničije.
- Onda su moje, jer sam se ja tome prvi dosjetio.
- Zar je to dovoljno?
- Dakako. Kad nađeš dijamant koji nikome ne pripada, tvoj je. Kad nađeš otok koji nikome ne pripada, tvoj je. Kad prvi nešto izumiš, patentiraš izum i on je tvoj. A ja posjedujem zvijezde jer nikome prije mene nije palo na pamet da bi ih mogao posjedovati.
- Istina je - reče mali princ. - I što radiš s njima?
- Upravljam. Brojim ih i prebrojavam - reče poslovni čovjek. - To je teško. Ali ja sam ozbiljan čovjek!
Mali princ još nije bio zadovoljan.
- Ako imam šal, mogu ga oviti oko vrata i odnijeti sa sobom. Imam li cvijet, mogu ga ubrati i odnijeti. Ali ti ne možeš ubrati zvijezde!
- Ne, ali ih mogu staviti u banku.
- Što to znači?
- To znači da na komadiću papira napišem koliko ih imam. I zaključam papirić u ladicu.
- I to je sve?
-To je dovoljno.
»Zgodno«, pomisli mali princ, »prilično pjesnički. Ali nije previše ozbiljno.«
Mali princ je o ozbiljnim stvarima mislio sasvim drukčije nego odrasle osobe.
- Ja - doda još - ja imam ružu koju svaki dan zalijevam. Imam tri vulkana što ih čistim jedanput na tjedan. Čistim i onaj ugasli. Nikad se ne zna. I mojim vulkanima i mojoj ruži od koristi je što ih posjedujem. Ali ti nisi koristan zvijezdama...
Poslovni čovjek zausti kao da će nešto reći, ali se ne dosjeti odgovoru, pa mali princ pobježe.
»Odrasli su zbilja sasvim neobični«, razmišljao je putem mali princ.
Peti planet bijaše vrlo čudnovat. Bio je najmanji od svih, a na njemu upravo dovoljno mjesta za uličnu svjetiljku i njezina nažigača. Mali princ nikako nije mogao razabrati čemu bi mogla služiti ulična svjetiljka i njezin nažigač, gore na nebu, na planetu bez kuća, bez stanovnika. Ipak, reče u sebi:
»Možda je ovaj čovjek zbilja neki čudak. Bilo kako bilo, manji je čudak od kralja, od umišljenka, od poslovnog čovjeka i od pijanca. Posao mu barem ima nekakva smisla. Kad upali svjetiljku, čini se kao da je podario život još jednoj zvijezdi, još jednome cvijetu. Kad ugasi svjetiljku, i cvijet i zvijezda utonu u san. To je prekrasno zanimanje. Zbilja je korisno jer je lijepo.«
Iskrcavši se na planet, on s poštovanjem pozdravi nažigača:
- Dobar dan! Zašto si upravo utrnuo svjetiljku?
- Takva je naredba - odvrati nažigač. - Dobar dan.
- Što je to naredba?
- Da utrnem svjetiljku. Dobra večer.
I on je ponovno upali.
- Ali zašto si je sad opet upalio?
- Tako je određeno - odgovori nažigač.
- Ne razumijem - reče mali princ.
- Nemaš tu što razumjeti - odvrati nažigač. - Naredba je naredba. Dobar dan.
I on ugasi svjetiljku.
Zatim obrisa čelo rupčićem s crvenim kockicama.
- Strašan je ovaj moj posao! Nekad je još imao smisla. Gasio sam je ujutro, a palio navečer. Ostatak dana sam se odmarao, a ostatak noći spavao...
- Zar je naredba otad izmijenjena?
⁃ Nije promijenjena naredba - reče nažigač. - U tome i jest nesreća! Planet se iz godine u godinu sve brže okretao, ali naredba nije mijenjana!
- I što sada?
- Sada kada se okreće jedanput u minuti nemam više ni sekunde odmora. Palim je i gasim jedanput u minuti!
- Smiješno! Dani u tebe traju jednu minutu!
⁃ Nije to nimalo smiješno - reče nažigač. - Razgovaramo, eto, već mjesec dana.
- Mjesec dana?
- Da. Trideset minuta. Trideset dana! Dobra večer.
I on ponovno upali svjetiljku.
Mali princ ga pogleda i shvati da mu je drag taj nažigač koji tako predano poštuje naloge. Sjeti se zalazaka sunca što ih je negda tražio pomičući stolac.
Poželi pomoći prijatelju:
- Znaš... reći ću ti kako ćeš se odmoriti kada zaželiš...
- Ja to stalno želim - reče nažigač.
Jer kadšto možemo biti revni i lijeni u isti mah.
Mali princ nastavi:
- Tvoj planet je tako malen da ga možeš obići u tri koraka. Samo hodaj polako i uvijek ćeš biti na suncu. Kad se budeš htio odmoriti, hodat ćeš... i dan će trajati koliko ti budeš želio.
- To mi ne će puno pomoći - reče nažigač. - Od svega u životu najviše volim spavati.
- Baš nemaš sreće - reče mali princ.
- Nemam sreće - prihvati nažigač. - Dobar dan!
I on ugasi svjetiljku.
»Ovoga bi čovjeka prezreli svi«, razmišljao je mali princ putujući dalje, »i kralj, i umišljenko, i pijanac, i poslovni čovjek. Meni se, pak, jedino on ne čini smiješnim. Možda zato što se bavi drugim stvarima, a ne samim sobom.«
Sa žaljenjem uzdahne i još reče za sebe:
»Ovaj je jedini s kojim bih se mogao sprijateljiti. Ali planet mu je zbilja sićušan. Nema na njemu mjesta za dvojicu...«
Nije se usuđivao sam sebi priznati da za tim blaženim planetom žali najviše zbog onih tisuću četiristo i četrdeset sunčevih zalazaka u dvadeset četiri sata!
Šesti planet bijaše deset puta prostraniji. Na njemu je stanovao stari gospodin koji je pisao goleme knjige.
- Gle! Evo mi istraživača! - klikne on ugledavši malog princa.
Mali princ sjedne za stol i malo odahne. Bio se već toliko naputovao!
- Odakle dolaziš? - upita ga stari gospodin.
- Kakva je to debela knjiga? - dobaci mali princ.
- Što vi ovdje radite?
- Ja sam zemljopisac - reče stari gospodin.
- Što je to zemljopisac?
- To je znanstvenik koji zna gdje su mora, rijeke, gradovi, planine i pustinje.
- Vrlo zanimljivo - reče mali princ. - Napokon pravo zanimanje! - I preleti pogledom po zemljopiščevu planetu. Nikad još nije vidio tako veleban planet.
- Vrlo je lijep ovaj vaš planet. Ima li na njemu oceana?
- To ja ne mogu znati - reče zemljopisac.
- Ah! (Mali princ bio je razočaran.) A planinâ?
- To ja ne mogu znati - odvrati zemljopisac.
- A gradova, rijeka i pustinja?
- Ni to ne mogu znati - dobaci zemljopisac.
- Ali vi ste zemljopisac!
- Točno - prihvati zemljopisac - ali nisam istraživač. Nemam nijednog istraživača. Ne će valjda zemljopisac brojiti gradove, rijeke, planine, mora, oceane i pustinje. Zemljopisac je odveć važan da bi se skitao. On ne napušta svoju radnu sobu. On u njoj prima istraživače. Ispituje ih i bilježi njihove uspomene. Pa ako mu se uspomene nekoga od njih učine zanimljivima, zemljopisac se propita o čestitosti istraživača.
- Zašto to?
- Zato što bi lažljivi istraživač izazvao strahovitu pomutnju u zemljovidima. Isto kao i istraživač koji mnogo pije.
- A zašto? - upadne mali princ.
- Zato što pijanici sve vide dvostruko. Takav bi zemljopisac ubilježio dvije planine ondje gdje postoji samo jedna.
- Poznajem nekoga - reče mali princ - tko bi bio loš istraživač.
- Može biti. Dakle, kad ustanovimo da je istraživač čestit, potanko ispitamo njegovo otkriće.
- Pođete ga vidjeti?
- Ne. To je odveć složeno. Ali zatražimo dokaze od istraživača. Ako je, recimo, riječ o otkriću velike planine, zatražimo da nam donese gromade kamenja.
Zemljopisac se najednom uzbudi.
- Ali ti, ti si došao izdaleka! Istraživač si! Opisat ćeš mi svoj planet!
I, otvorivši zapisnik, zemljopisac zašilji olovku.
Istraživačevi opisi bilježe se najprije olovkom. Da bismo ih mogli zapisati crnilom, pričekamo da nam istraživač podastre dokaze.
- Dakle? - upita, zemljopisac
- Ah! Moj planet - reče mali princ - nije baš zanimljiv, sićušan je. Imam tri vulkana. Dva živa i jedan ugasli. Ali nikad se ne zna.
⁃ Nikad se ne zna - prihvati zemljopisac.
- Imam i jedan cvijet.
- Mi ne bilježimo cvijeće - reče zemljopisac.
- Zašto ne? Ono je baš najljepše!
- Zato što je cvijeće prolazno.
- Što znači »prolazno«?
- Zemljopisne knjige - reče zemljopisac - najvrjednje su od svih. Nikada ne zastarijevaju. Malokad će se planina pomaknuti na drugo mjesto. Malokad ocean presuši. Mi zapisujemo ono što je vječno.
- Ali ugasli se vulkani mogu probuditi - prekine ga mali princ. - Što znači »prolazno«?
- Nama je svejedno jesu li vulkani ugasli ili su živi - reče zemljopisac. - Nama je važna planina. Ona se ne mijenja.
- Ali što znači »prolazno«? - ponovi mali princ koji nikada u životu nije odustajao od jednom postavljena pitanja.
- To znači »ono čemu prijeti skora propast«.
- Zar mojoj ruži prijeti skora propast?
- Dakako.
»Moja ruža je prolazna«, pomisli mali princ, »a ima samo četiri trna kojima se brani od svijeta! I ja sam je ostavio kod kuće samu samcatu!«
Tada ga prvi put obuze kajanje. Ipak, osokoli se:
- Što mi savjetujete da posjetim? - zapita.
- Planet Zemlju - odvrati mu zemljopisac. - Ona je na dobru glasu...
I mali princ krene, misleći na svoju ružu.
Sedmi planet bijaše, dakle, Zemlja.
Zemlja nije bilo kakav planet! Računa se da na njoj ima sto jedanaest kraljeva (uključujući, naravno, i crnačke kraljeve), sedam tisuća zemljopisaca, devet stotina tisuća poslovnih ljudi, sedam i pol milijuna pijandura, tri stotine jedanaest milijuna umišljenih, to jest oko dvije milijarde odraslih osoba.
Da biste dobili predodžbu o veličini Zemlje, reći ću vam da je, prije otkrića električne energije, na svih njezinih šest kontinenata trebalo uzdržavati pravu pravcatu vojsku od četiri stotine šezdeset dvije tisuće pet stotina i jedanaest nažigača.
Gledano izdaleka, bio je to prekrasan prizor. Kretanje takve vojske bilo je usklađeno kao u baletu. Prvi su na red dolazili nažigači s Novog Zelanda i Australije. Užgali bi svoje svjetiljke i pošli spavati. Nakon njih su se u ples nažigača uključivali nažigači iz Kine i Sibira. Tada bi i oni šmugnuli iza kulisa. Zatim su na red dolazili nažigači iz Rusije i Indije. Za njima oni iz Afrike i Europe. Zatim oni iz Južne Amerike. Pa oni iz Sjeverne. I nikad se ne bi zabunili kojim će redom stupiti na pozornicu. Bilo je to veličanstveno.
Samo nažigač jedne jedine svjetiljke na Sjevernom polu i njegov sudrug, nažigač jedine svjetiljke na Južnom polu, živjeli su dokono i bezbrižno : prihvaćali su se posla dva puta u godini.
Kad hoćemo biti duhoviti, omakne nam se i poneka sitna laž. Nisam bio posve iskren kad sam vam govorio o nažigačima. Izlažem se pogibelji da stvorim pogrešnu sliku o našemu planetu u onih koji ga ne poznaju. Ljudi zauzimaju vrlo malo mjesta na Zemlji. Kada bi dvije milijarde stanovnika, koliko ih ima na Zemlji, stali na noge malo stisnuti, kao na kakvom zboru, lako bi se mogli smjestiti na dvadeset milja dugačkom i dvadeset milja širokom trgu. Čovječanstvo bi se moglo zbiti na najmanji otočić u Tihom oceanu.
Odrasli vam, jasno, ne će vjerovati. Umišljaju da zauzimaju mnogo mjesta. Drže da su važni kao baobabi. Zato im savjetujte da sami izračunaju. Oni obožavaju brojke, to će im se svidjeti. No nemojte gubiti vrijeme na tako jalove poslove. Što će vam? Tȁ vi meni vjerujete!
Sletjevši na Zemlju, mali princ se zaprepasti što ne vidi ni žive duše. Bio se već prepao da je sletio na pogrešan planet, kadli se neki prsten boje Mjeseca pomakne u pijesku.
- Laku noć - reče mali princ za svaki slučaj.
- Laku noć - reče zmija.
- Na koji sam to planet pao? - upita mali princ.
- Na Zemlju, u Afriku - odvrati zmija.
- Aha! ... Znači da na Zemlji nema nikoga?
- Ovo je pustinja. Nikoga nema u pustinjama. Zemlja je velika - reče zmija.
Mali princ sjedne na kamen i upre pogled u nebo:
- Pitam se - reče on - svijetle li zvijezde zato da bi jednog dana svatko mogao naći svoju. - Pogledaj moj planet. Točno je iznad nas... Ipak, tako je daleko!
- Lijep je - reče zmija. - Zašto si došao ovamo?
- Imao sam neprilika s jednim cvijetom - reče mali princ.
- O! - začudi se zmija.
I oni zašute.
- Gdje su ljudi? - najzad će mali princ. - Čovjek je pomalo osamljen u pustinji...
⁃ Osamljen je i među ljudima - dobaci zmija:
Mali princ je dugo promatrao zmiju:
- Čudna si ti životinja - najzad joj dobaci - tanka kao prst.
- A ipak sam moćnija od kraljevskog prsta - reče zmija.
Mali princ se nasmiješi.
- Nisi ti tako moćna... nemaš čak ni noge... a ne možeš ni putovati...
- Mogu te odnijeti dalje nego brod - reče zmija.
Omota se malom princu oko gležnja poput zlatne narukvice.
- Koga ja dotaknem, taj se vraća u zemlju iz koje je došao - nadoda ona. - Ali ti si čist i dolaziš sa zvijezde...
Mali princ joj ne odgovori.
- Žao mi te tako nejaka na ovoj Zemlji od granita. Mogu ti pomoći jednog dana budeš li previše tugovao za svojim planetom. Mogu...
- Ah, predobro sam te razumio - odvrati mali princ - ali zašto uvijek govoriš u zagonetkama?
- Ja ih sve rješavam - reče zmija. I oni zašute.
Mali princ prijeđe pustinju i susretne samo jedan cvijet. Cvijet s trima laticama, bijedan cvjetić...
- Dobar dan - reče mali princ.
- Dobar dan - reče cvijet.
- Gdje su ljudi? - uljudno upita mali princ.
Cvijet jednom bijaše vidio karavanu kako prolazi.
- Ljudi? Mislim da ih ima šestero ili sedmero. Davno sam ih vidio. Ali nikad ne znaš gdje ćeš ih naći. Lutaju kako ih vjetar nosi. Nemaju korijenja i to im uvelike smeta.
- Zbogom - reče mali princ.
- Zbogom - uzvrati cvijet.
Mali princ se uzvere na visoku planinu. Jedine planine što ih je poznavao bijahu ona tri vulkana što su mu dopirala do koljena. A ugasli mu je vulkan služio kao stolčić.
»S ovako visoke planine«, reče u sebi,
»jednim pogledom obuhvatit ću cijeli planet i sve ljude...« Ali vidje tek oštre kamene vrhove...
- Dobar dan - reče on za svaki slučaj.
- Dobar dan... Dobar dan... Dobar dan... - ponovi jeka.
- Tko ste vi? - upita mali princ.
- Tko ste vi... Tko ste vi... Tko ste vi... - opetova jeka.
- Budite mi prijatelji, ja sam sâm - reče on.
- Ja sam sâm... Ja sam sâm... Ja sam sâm... - odgovori jeka.
»Čudna li planeta!« pomisli. »Sav je suh, sav šiljast i slan. A ljudi nemaju mašte. Ponavljaju što im se kaže... Kod kuće sam imao jednu ružu: ona je uvijek prva zapodijevala razgovor... «
Dogodi se ipak da mali princ nakon duga pješačenja po pijesku, stijenju i snijegu napokon nađe put. A svi putovi vode k ljudima.
- Dobar dan - reče.
Bio je to vrt pun rascvalih ruža.
- Dobar dan - odzdrave ruže.
Mali princ ih pogleda. Sve su nalikovale na njegovu ružu.
- Tko ste vi? - zaprepašteno ih upita.
- Mi smo ruže - odvrate ruže.
- Aha! - reče mali princ...
I osjeti se vrlo nesretnim. Njegova mu je ruža napričala da je jedina od svoje vrste na cijelome svijetu. A eno ih tamo pet tisuća posve jednakih u jednomu jedinom vrtu!
»Bilo bi joj užasno žao kad bi ovo vidjela«, reče on u sebi. »Strašno bi se zakašljala i pričinjala da umire kako ne bi ispala smiješna. A ja bih se morao praviti da je njegujem, jer bi inače, da i mene povrijedi doista pristala umrijeti...«
Zatim još reče u sebi: »Vjerovao sam da sam bogat zato što imam jedinstven cvijet, a zapravo imam samo običnu ružu. Nju i moja tri vulkana što mi sežu do koljena i od kojih se jedan možda zauvijek ugasio, a sve me to ne čini baš velikim princom...«
I, klonuvši u travu, rasplače se.
Tada se pojavi lisica:
- Dobar dan - reče lisica.
- Dobar dan - pristojno odvrati mali princ, okrene se, ali ništa ne vidje.
- Evo me ovdje - začu se glas - pod jabukom...
- Tko si ti? - upita mali princ. - Vrlo si lijepa...
- Ja sam lisica - reče lisica.
- Dođi se igrati sa mnom - predloži joj mali princ.
- Tako sam tužan...
- Ne mogu se s tobom igrati - reče lisica. - Nisam pripitomljena.
- Oh, oprosti! - kaza mali princ.
Ali razmislivši, doda:
- Što znači »pripitomiti«?
- Ti nisi odavde - reče lisica - što tražiš?
- Tražim ljude - odvrati mali princ. - Što znači »pripitomiti«?
- Ljudi - reče lisica - imaju puške i love. To je vrlo neugodno! Uzgajaju i kokoši. I to je sve što ih zanima. Zar i ti tražiš kokoši?
- Ne - odvrati mali princ. - Ja tražim prijatelje. Što znači »pripitomiti«?
- To je nešto već odavno zaboravljeno - reče lisica. - To znači »stvoriti veze«.
- Stvoriti veze?
- Naravno - reče lisica. - Ti si za mene još samo dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I nisi mi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica nalik na stotinu tisuća lisica. Ali ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugome. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
- Počinjem shvaćati - reče mali princ. - Postoji jedna ruža... mislim da je ona mene pripitomila...
- Moguće - reče lisica. - Na Zemlji ima svega i svačega...
- Ah, nije to na Zemlji - reče mali princ.
Lisica živne od radoznalosti:
- Na nekom drugom planetu?
- Da.
- Ima li na tome planetu lovaca?
- Nema.
⁃ Gle, pa to je zanimljivo! A kokošiju?
- Nema.
- Ništa nije savršeno - uzdahne lisica.
Ipak se vrati svojoj misli:
- Moj je život jednoličan. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve su kokoši slične i svi su ljudi slični. Znači, pomalo se dosađujem. Ali, ako me ti pripitomiš, život će mi biti kao da ga je obasjalo sunce. Upoznat ću zvuk koraka drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci tjeraju me pod zemlju. Tvoji će me, poput glazbe, mamiti iz brloga. I još nešto: pogledaj! Vidiš li dolje ona žitna polja? Ja ne jedem kruh. Žito meni ništa ne znači. Žitna me polja ni na što ne podsjećaju. To je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kad me pripitomiš. Žito, koje je zlaćano, podsjećat će me na tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu...
Lisica zašuti i dugo gledaše malog princa.
- Molim te, pripitomi me... - reče ona.
- Vrlo rado - odgovori mali princ - ali nemam mnogo vremena. Moram naći prijatelje i upoznati još koješta.
- Poznajemo samo ono što smo pripitomili - reče lisica. - Ljudi više nemaju vremena bilo što upoznavati. Kupuju već gotove stvari od trgovaca. A budući da ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Želiš li imati prijatelja, pripitomi me!
- Što valja učiniti? - zapita mali princ.
- Valja biti vrlo strpljiv - odgovori lisica. - Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, u travu. Ja ću te gledati krajičkom oka, a ti ne ćeš progovarati. Govor je izvor nesporazuma. Ali ćeš svakoga dana moći sjesti malo bliže...
Mali princ se vrati sutradan.
- Bolje bi bilo da si došao u isto vrijeme - reče lisica. - Budeš li, recimo, dolazio u četiri sata poslije podne, ja ću već od tri sata biti sretna. Kako vrijeme bude odmicalo, bit ću sve sretnija. U četiri sata uzbudit ću se i ustreptati: otkrit ću cijenu sreće! No budeš li dolazio bilo kada, nikad ne ću znati za koji sat moram pripremiti srce... Za to su potrebni pravi obredi.
- Što je to obred? - upita mali princ.
- I to je nešto odavno zaboravljeno - reče lisica - To je ono po čemu se jedan dan razlikuje od drugih dana, jedan sat od drugih sati. Moji lovci, na primjer, imaju jedan obred. Četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Zato je četvrtak prekrasan dan! Ja odšetam čak do vinograda. Kada bi lovci plesali bilo kada, svi bi dani nalikovali jedan drugome, a ja nikad ne bih imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se približio dan rastanka..
- Ah! - reče lisica... - Rasplakat ću se.
- Sama si kriva - preuze mali princ - ja ti nisam želio nikakva zla, ali ti si htjela da te pripitomim...
- Naravno - reče lisica.
- Ali rasplakat ćeš se! - dobaci mali princ.
- Naravno - odvrati lisica.
- Time, znači, ništa ne dobivaš!
- Dobivam - reče lisica - zbog boje žita.
Zatim doda:
- Pođi ponovno pogledati ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Zatim se dođi oprostiti od mene, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali prine pođe još jedanput pogledati ruže.
- Vi uopće ne nalikujete na moju ružu, vi još niste ništa - reče im. - Nitko vas nije pripitomio niti ste vi ikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica, slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam je učinio svojom prijateljicom, i ona je sada jedinstvena na svijetu.
Ruže se snuždiše.
- Lijepe ste, ali ste prazne - reče im još. - Za vas se ne može umrijeti. Običan prolaznik bi, dakako, povjerovao da moja ruža nalikuje vama. Ali ona je sama važnija od svih vas zajedno zato što sam baš nju ja zalijevao. Zato što sam je ja stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam je ja zaštitio zaklonom. Zato što sam zbog nje uništio gusjenice (osim one dvije-tri što sam ih ostavio za leptire). Zato što sam je ja slušao kako jadikuje i kako se hvali, a gdjekad čak i šuti. Zato što je ona moja ruža.
I on se vrati lisici.
- Zbogom - reče.
- Zbogom - reče lisica. - Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo.
- Bitno je očima nevidljivo - ponovi mali princ kako bi zapamtio.
- Vrijeme što si ga posvetio svojoj ruži čini tu ružu toliko dragocjenom.
- Vrijeme što sam ga posvetio svojoj ruži... - opetova mali princ kako bi zapamtio.
- Ljudi su zaboravili tu istinu - reče lisica. - Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovoran si za svoju ružu...
- Ja sam odgovoran za svoju ružu... - ponovi mali princ ne bi li zapamtio.
- Dobar dan - reče mali princ.
- Dobar dan - prihvati skretničar.
- Što to radiš? - upita ga mali princ.
- Svrstavam putnike u skupine od tisuću ljudi - odvrati skretničar. - Otpremam vlakove što ih odvoze, gdjekad udesno, gdjekad ulijevo.
Osvijetljeni brzi vlak, tutnjeći kao grom, zatrese skretničarevu kućicu.
- Strašno im se žuri - reče mali princ. - Za čim jure?
- To ne zna ni vlakovođa - priklopi skretničar.
Tada iz suprotnog smjera dotutnji drugi osvijetljeni brzi vlak.
- Zar se već vraćaju? - začudi se mali princ.
- Nisu to isti putnici - reče skretničar. - To su drugi.
- Zar nisu bili zadovoljni ondje gdje su bili?
- Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio - reče skretničar.
Uto protutnji i treći osvijetljeni brzi vlak.
- Zar ovi ganjaju one prve? - upita mali princ.
- Ništa oni ne ganjaju - reče skretničar. - Oni unutra spavaju ili zijevaju. Samo djeca pritišću nosove o prozorska stakla.
- Samo djeca znaju što traže - zaključi mali princ. - Djeca troše vrijeme na lutku od krpa, pa im ona postane toliko važna da se rasplaču ako im je oduzmu...
- Blažena djeca! - reče skretničar.
- Dobar dan - pozdravi mali princ.
- Dobar dan - odzdravi trgovac.
Bio je to trgovac najnovijim tabletama za gašenje žeđi. Progutaš jednu na tjedan i prestaneš žeđati.
- Zašto to prodaješ? - upita ga mali princ.
- To je velika ušteda vremena - prihvati trgovac. - Stručnjaci su izračunali. Zaštedi se pedeset tri minute u tjednu.
- I što radiš s te pedeset tri minute?
- Radiš što hoćeš...
»Kad bih ja imao pedeset tri minute slobodnog vremena«, pomisli mali princ, »ja bih se laganim korakom uputio prema nekom izvoru...«
Osmoga dana otkad mi se dogodio kvar u pustinji, nakon što sam saslušao priču o trgovcu i ispio posljednji gutljaj svoje zalihe vode, rekoh malom princu:
- Ah! Krasne su te tvoje uspomene, ali ja još nisam popravio avion, a nemam više vode, pa bih i ja bio sretan kad bih se laganim korakom mogao uputiti prema izvoru!
- Moja prijateljica lisica... - zausti on.
- Mali moj, nije više riječ o lisici!
- Zašto?
- Jer ćemo umrijeti od žeđi...
Nije shvatio što sam mu htio reći, pa mi odgovori:
- Dobro je imati prijatelja, čak i kad hoćeš umrijeti. Ja sam, eto, prezadovoljan što mi je lisica bila prijateljica...
»On i ne sluti opasnost«, pomislih. »Nikad nije ni gladan ni žedan. Dovoljno mu je malo sunca...«
Ali me on pogleda i odgovori na moju misao:
- I ja sam žedan... potražimo neki zdenac...
Umorno odmahnuh rukom: smiješno je naslijepo tragati za zdencem u beskraju pustinje. Ipak krenusmo.
Nakon što smo satima hodali bez riječi, spusti se noć i zvijezde stanu svjetlucati. Razabirao sam ih kao u snu jer sam imao laganu vrućicu od žeđi. Riječi malog princa motale su mi se po glavi:
- Znači, i ti se žedan? - upitah ga.
No on ne odgovori na moje pitanje. Samo mi reče:
- Voda može biti dobra i za srce...
Nisam razumio njegov odgovor, ali sam šutio... Dobro sam znao da ga ne valja ispitivati.
Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh uz njega. Nakon kratke šutnje on prozbori:
- Zvijezde su lijepe zbog jednog cvijeta koji ne vidimo...
Odgovorio sam »naravno« i bez riječi promatrao pješčane nabore na mjesečini.
- Pustinja je lijepa - doda on...
Istina je. Oduvijek sam volio pustinju. Sjedneš na pješčani brežuljak. Ništa ne vidiš. Ništa ne čuješ. A ipak nešto svjetluca u tišini...
- Pustinju čini lijepom to što ona negdje u sebi krije izvor...
Iznenadih se kako sam tada odjednom shvatio to tajanstveno isijavanje pijeska. Kad sam bio malen, stanovao sam u staroj kući, u kojoj je, pričalo se, bilo skriveno blago. Nitko ga, naravno, nikad nije otkrio, a možda ga čak nije ni tražio. No cijela je kuća bila začarana njime. Moja je kuća u svome srcu skrivala neku tajnu...
- Da - rekoh malom princu - bilo da je riječ o kući, o zvijezdama ili o pustinji, ono što ih čini lijepima nevidljivo je!
- Drago mi je - reče on - što se slažeš s mojom lisicom.
Budući da je mali princ počeo tonuti u san, uzeh ga u naručje i nastavih put. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Čak mi se činilo da nema ničeg krhkijeg na Zemlji. Promatrao sam, na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru, i ponavljao u sebi: »Ja ovdje vidim samo ljusku. Ono najvažnije je nevidljivo...«
Kako se na njegovim poluotvorenim usnama ocrtavao blag osmijeh, još sam pomislio: »Ono što me tako duboko dira dok gledam usnula princa, to je njegova odanost jednome cvijetu, to je slika ruže što zrači iz njega kao plamen svijeće, čak i u snu ...« I činio mi se još krhkijim. Svijeće treba dobro štititi: i dah vjetra može ih ugasiti...
Koračajući tako, u zoru sam pronašao izvor.
- Ljudi se naguraju u brze vlakove - reče mali princ - a onda zaborave što traže. Tada se usplahire i počnu vrtjeti u krugu...
I doda:
- Besmisleno...
Studenac do kojega stigosmo nije nalikovao na zdence u Sahari. Saharski su studenci obične rupe iskopane u pijesku. Ovaj je nalikovao seoskom studencu. Ali na tome mjestu nije bilo sela, pa pomislih da sanjam.
- Čudno - rekoh malom princu - sve je spremno: kolotur, vjedro i uže...
On se nasmije, dotakne uže, pokrene kolotur. A kolotur zacvili kao što cvili stari vjetrokaz odavno zaboravljen od vjetra.
- Čuješ li - reče mali princ - probudili smo zdenac, a on je zapjevao...
Nisam htio da se napreže:
- Pusti mene - rekoh mu - to je za tebe preteško.
Polako sam podizao vjedro do kamenog ruba. Čvrsto sam ga osovio na nj. U ušima mi je još brujala pjesma kolotura, a u vodi što se još mreškala vidjeh kako treperi sunce.
- Žedan sam te vode - reče mali princ - daj da se napijem...
Tada shvatih što je tražio!...
Podignuo sam vjedro prema njegovim usnicama. Pio je zatvorenih očiju.. Bilo je to poput tihe svetkovine. Ta je voda bila hranjivija od obične. Bila je rođena u hodu pod zvijezdama, u pjesmi kolotura, u naporu mojih ruku. Godila je srcu poput poklona. Tako su, kad sam bio malen, svjetlost božićnog drvca, glazba ponoćne mise i blagost nasmiješenih lica pridavale nov sjaj mojemu božićnom daru.
Ljudi s tvoga planeta - reče mali princ - gaje pet tisuća ruža u jednom jedinom vrtu... i ne nalaze u tome ono za čim tragaju...
- Ne nalaze - odgovorih.
- A ipak, ono za čim tragaju može se naći jednoj jedinoj ruži ili u malo vode...
- Naravno - odgovorih.
Mali princ doda:
- Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem.
Pio sam. Duboko sam disao. Pijesak je u zoru boje meda. Bio sam sretan i zbog te boje meda. Zašto sam onda morao osjetiti bol...
- Moraš održati obećanje - blago mi napomene mali princ koji opet bijaše sjeo pokraj mene.
- Kakvo obećanje?
- Znaš... ona brnjica za moju ovcu... ja sam odgovoran za taj cvijet!
Izvadio sam iz džepa nedovršene crteže. Mali ih princ ugleda i smijući se reče:
- Baobabi su ti malo nalik na kupus...
- Joj!
A bio sam toliko ponosan na te baobabe!
- A lisica... uši su joj pomalo nalik na rogove... predugačke su!
I opet se nasmije.
- Nepravedan si, maleni moj, nikad nisam ni znao crtati ništa osim zmijskoga cara iznutra i zmijskoga cara izvana.
- Pa, ne smeta - reče on - djeca razumiju.
Nacrtao sam brnjicu. I srce mi se stegne kad mu je pružih.
- Ti smjeraš nešto o čemu nemam pojma...
Nije mi na to odgovorio. Kazao je:
- Znaš, moj spust na Zemlju... sutra je godišnjica...
Zatim, pošutjevši, doda:
- Pao sam tu negdje, blizu...
I pocrveni.
Ponovno sam, ne shvaćajući zašto, osjetio čudan bol. U taj čas na pamet mi padne pitanje:
- Znači da onoga jutra prije osam dana kad sam te sreo nisi slučajno šetao sam samcat, tisuću milja daleko od naseljenih mjesta? Vraćao si se na mjesto gdje si se bio spustio?
Maloga princa ponovno obli rumen.
A ja, oklijevajući, dodah:
- Možda zbog godišnjice?...
Mali princ ponovno pocrveni. Nikad nije odgovarao na pitanja, ali kad netko pocrveni, to znači »da«, zar ne?
- Ah! - rekoh mu. - Bojim se...
No on mi odgovori:
- Sada se moraš latiti posla. Moraš se vratiti svome motoru. Čekat ću te ovdje. Dođi opet sutra navečer..
To me, ipak, nije smirilo. Sjetio sam se lisice. Dopustimo li da nas pripitome, može nam se dogoditi i da malo zaplačemo...
Uza sâm zdenac stajale su ruševine staroga kamenog zida. Kad sam se sutradan navečer vraćao s posla, izdaleka sam ugledao svojega malog princa koji je, njišući nogama, sjedio na zidu. Čuo sam njegove riječi:
- Znači, ne sjećaš se? Nije to bilo baš na ovome mjestu!
Neki mu glas nedvojbeno odgovori, jer on odvrati:
- Da! Da! Upravo na današnji dan, ali ne na ovome mjestu...
Približavao sam se zidu. Još uvijek nisam nikoga ni vidio ni čuo. A mali princ ponovno odvrati:
- ...Naravno. Vidjet ćeš gdje počinje moj trag u pijesku. Tamo me pričekaj. Doći ću noćas.
Bio sam dvadeset metara udaljen od zida, a ipak nisam nikoga vidio.
Nakon kratke šutnje mali princ doda:
- Imaš li ubojita otrova? Jesi li sigurna da se ne ću dugo mučiti?
Zastadoh, stisnuta srca, ali još nisam ništa shvaćao.
- A sada idi - reče on... - hoću sići!
Tada i ja spustih pogled prema podnožju kamenog zida i odskočih! Ondje je, ustremljena prema malom princu, stajala jedna od onih žutih zmija koje vas mogu dokrajčiti u trideset sekundi. Prebirući po džepu da izvučem pištolj, dadoh se u trk, ali zmija na šum mojih koraka polako iščezne u pijesku poput vodoskoka na izdahu, i ne žureći šmugne među kamenje uz tih metalni zvuk.
Stigoh pred zid upravo na vrijeme da prihvatim u naručje onoga dječarca od princa, blijeda kao snijeg.
- Kakve su to gluposti? Sada već razgovaraš sa zmijama!
Odvezao sam mu zlatni šal što ga je uvijek nosio oko vrata. Namočio sam mu sljepoočnice i napojio ga. I nisam ga se usuđivao ništa više pitati. On me tužno pogleda i ovije mi ruke oko vrata. Osjećao sam kako mu srce lupa kao u ustrijeljene ptičice na umoru. Reče mi:
- Drago mi je što si pronašao kvar na motoru. Sada se možeš vratiti kući.
- Kako znaš?
Upravo mu bijah došao javiti kako sam, usprkos svim očekivanjima, uspio popraviti motor!
Nije mi odgovorio na pitanje, već nastavio:
- I ja se danas vraćam kući...
Zatim snuždeno:
-To je mnogo dalje... mnogo teže...
Osjećao sam da se događa nešto neobično. Stezao sam ga u naručju kao malo dijete, a ipak mi se činilo da naprosto tone u ponor, a ja ga nikako ne mogu zadržati...
Pogled mu je bio ozbiljan, gubio se u daljini.
- Imam tvoju ovcu. A imam i kutiju za ovcu. I brnjicu...
Tužno se nasmiješio.
Dugo sam čekao. Osjećao sam kako malo-pomalo postaje sve topliji.
- Maleni moj, pa ti si se prepao...
Dakako da se bio prepao! Ali on se tiho nasmija:
- Još više ću se plašiti večeras...
Iznova osjetih kako se ježim od osjećaja da slijedi nešto neizbježno. I shvatih kako ne mogu podnijeti misao da nikad više ne ću čuti taj smijeh što je za mene imao zvuk izvora u pustinji.
- Maleni moj, želio bih i dalje slušati tvoj smijeh...
Ali mi on reče:
- Noćas će biti godina dana. Moja zvijezda bit će točno iznad mjesta na koje sam sletio prošle godine...
- Maleni, to je samo ružan san, zar ne, ta priča o zmiji, i sastanku, i zvijezdi...
No on ne odgovori na moje pitanje. Reče mi:
- Ono što je važno ne vidi se...
- Naravno...
- To je kao s cvijetom. Ako voliš cvijet koji raste na nekoj zvijezdi, slatko je noću promatrati nebo. Sve zvijezde cvjetaju.
- Naravno...
- To je kao s vodom. Ona kojom si me napojio bila je poput glazbe, zbog kolotura i konopca... sjećaš li se... bila je slatka.
- Naravno...
- Noću ćeš gledati zvijezde. Moja je premalena da bih ti je mogao pokazati. Bolje je ovako. Moja će zvijezda za tebe biti jedna od mnogih. Tako ćeš voljeti promatrati sve zvijezde... Sve će one biti tvoje prijateljice. A, osim toga, darovat ću ti nešto...
On se opet nasmije.
- Ah! Maleni, maleni, kako volim taj smijeh!
- Upravo to će biti moj dar... bit će to kao s vodom...
- Što hoćeš reći?
- Svi ljudi imaju zvijezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvijezde su vodiči. Za druge one su tek male svjetiljke. Za znanstvenike one su zagonetke. Za moga poslovnog čovjeka bile su zlato. Ali sve te zvijezde ondje gore šute. A ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema...
- Što time želis reći?
- Kad noću budeš motrio nebo, a ja ću stanovati na jednoj od njih i na jednoj od njih se smijati, činit će ti se da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš, znaš, imati zvijezde koje se znaju smijati!
I on se ponovno nasmije.
- A kad se utješiš (jer čovjek se uvijek utješi), bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj. Poželjet ćeš se smijati sa mnom. Kadšto ćeš otvoriti prozor, onako, iz zadovoljstva... Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući u nebo. Ti ćeš im tada reći: »Da, zvijezde me uvijek tjeraju na smijeh!« Mislit će da si lud! Baš sam ti podvalio...
I opet se nasmije.
- To će biti kao da sam ti umjesto zvijezda darovao pregršt zvončića što se znaju smijati...
I on se ponovno nasmije. A zatim se uozbilji:
- Noćas... znaš... nemoj doći.
- Ne ću te napuštati.
- Činit će se da mi nije dobro... činit će se pomalo kao da umirem. Tako je to. Nemoj doći to gledati, nema smisla...
- Ne ću te napuštati.
No on se zabrine.
- Kažem ti to... i zbog zmije. Ne smije te ugristi...
Zmije su zle. Znaju ujesti iz zadovoljstva...
- Ne ću te napuštati.
Nešto ga ipak umiri.
- Istina, one nemaju otrova i za drugi ujed...
Te noći nisam primijetio kada je krenuo. Umaknuo je nečujno. Kad sam ga naposljetku sustigao, hodao je odlučno, brzim korakom. Reče mi samo:
- Ah! Tu si...
I uze me za ruku. Ali još se mučio.
- Griješiš. Bit će ti teško. Činit će se da sam mrtav, a to ne će biti istina...
Šutio sam.
- Razumiješ. To je predaleko. Ne mogu ponijeti ovo tijelo. Odviše je tesko.
I dalje sam šutio.
- Bit će nalik na staru napuštenu ljušturu. Stare ljušture nisu tužne...
Šutio sam.
On se malo obeshrabri. Ali se još jedanput potrudi:
- Bit će lijepo, znaš. I ja ću gledati zvijezde. Sve će zvijezde biti zdenci sa zahrđalim koloturom. Sve će mi zvijezde lijevati vodu...
Ja sam šutio.
- Bit će vrlo zabavno! Ti ćeš imati pet stotina milijuna zvončića, ja ću imati pet stotina milijuna izvora...
Zašuti i on, jer je plakao...
- To je ovdje. Pusti da sam koraknem.
I sjedne jer ga je bilo strah.
Još reče:
- Znaš... moja ruža... ja sam za nju odgovoran!
A tako je slaba! Tako bezazlena. Ima samo četiri bijedna trna kojima se štiti od svijeta...
Sjedoh jer nisam više mogao stajati. On reče:
- Eto... to je sve..
Još je malo oklijevao, zatim ustade. Korakne. Stajao sam kao prikovan.
Pokraj gležnja mu samo bljesne žuta munja. Stajao je nepomično jedan tren. Nije viknuo. Pao je polako kao što pada stablo. Čak nečujno, zbog pijeska.
Otada je, dakako, prošlo šest godina... Nikad još nisam ispričao ovu pripovijest. Drugovi s kojima sam se ponovno sastao bili su sretni što me vide živa. Bio sam tužan, ali sam im rekao: »To je od umor...«
Sada sam se malo utješio. To jest... ne baš sasvim. Ali znam da se on vratio na svoj planet, jer mu u zoru nisam našao tijelo... A ono nije bilo osobito teško.... I volim noću slušati zvijezde. Kao da slušam pet stotina milijuna zvončića...
Ali evo, događa se nešto neobično. Na brnjicu što sam je nacrtao malome princu zaboravio sam dodati kožni remen! Nikad joj ga ne će moći pričvrstiti. I pitam se: »Što se dogodilo na njegovu planetu? Možda je ovca ipak pojela cvijet...«
Kadšto kažem sam sebi: »Sigurno nije! Mali princ svake večeri stavlja svoju ružu pod stakleno zvono i dobro pazi na ovcu...« Tada se razveselim. I sve se zvijezde umiljato smiju...
Drugi put opet pomislim: »Dovoljno je da pokatkad bude malo rastresen i eto nevolje! Jedne večeri zaboravio je stakleno zvono, ili se možda ovca noću tiho iskrala...« Tada se svi zvončići pretvaraju u suze!
U tome je, eto, velika tajna. Za vas, koji kao i ja volite maloga princa, sve na svijetu se mijenja ako negdje, tko zna gdje, ovca koju ne poznajemo pojede ili ne pojede ružu...
Pogledajte u nebo. Upitajte se: »Je li ovca pojela ružu ili nije?« I vidjet ćete kako se sve mijenja...
A nijedna odrasla osoba nikada ne će razumjeti koliko je to važno!
Ovo je za mene najljepši i najtužniji krajolik na svijetu. To je isti onaj krajolik kao na prethodnoj stranici, ali sam ga još jedanput nacrtao, da vam ga dobro pokažem. Tu se mali princ pojavio na Zemlji, a zatim iščeznuo.
Pomno promotrite taj krajolik kako biste bili sigurni da ćete ga prepoznati budete li jednog dana putovali pustinjom, u Africi. Pa ako nekim slučajem prođete onuda, ne žurite, molim vas, zastanite malo pod samom ovom zvijezdom! Priđe li vam tada dječak, nasmije li se, bude li imao zlatnu kosicu, ne odgovori li vam kad ga što zapitate, odmah ćete se dosjetiti tko je. Budite dobri! Ne ostavljajte me ovako tužna: odmah mi napisite - vratio se...
